Promjena nije laka. Ponekad je potrebno nekoliko pokušaja da se nešto popravi.
Niko ne zna više o drugoj šansi nego Tonyja Attwood – ili sudija koji mu je dao šansu za promjenu.
Četrdesotodvogodišnjak sjedi u zagušljivom i polumračnom kafiću u ponedjeljak ujutru. Kratko ošišan, u skupom vunenom kaputu, tiho govoreći, uz metodične, pažljive pokrete boksera teške kategorije; tako sjedeći u ovom Cowley Road kafiću mogao bi biti i poslovni čovjek.
Sredinom 2000-ih, u fotografski objektiv gleda mršavi lopov blijedog lica sa zatvorskom frizurom. Uhapšen je zbog provale ili bolje rečeno zbog još jedne provale u nizu.
Godinama je bio jedan od najukorijenjenijih Oxsford prestupnika koji je proveo veliki dio svog ranog odraslog doba u zatvoru. Činio je zločine kako bi finansirao potrebu za heroinom i crackom.
Sada on vodi humanitarnu organizaciju, Zajednice nade i vizije (eng.Hope and Vision Communities), koja podržava bivše prestupnike u borbi protiv ovisnosti o drogama koje su uništile njihove živote i, zauzvrat, uništile društvo.
Pa kako je onda Tony od kriminalca postao šef humanitarne organizacije? Bilo je to, kaže u polumraku kafića, zahvaljujući sudiji.
Odrastanje
Odrastao je u području Cowley 80ih i 90ih godina. Njegov otac je naporno radio, puno je pio i bio još strožiji, hranivši dječakovo nepovjerenje u autoritete.
Između njih nije bilo ljubavi. Ali kada mu je otac umro od raka dok je Tony još bio u tinejdžerskim godinama, saznao je od svog ljekara da čovjek za kojeg je vjerovao da mu je otac, zapravo nije bio njegov rođeni otac.
„Svaka figura autoriteta u mojem životu me je jednostavno iznevjerila, ne da im nije stalo do mene ili da me napuštaju jer me nisu voljeli,“ kaže on.
“Nisam želio povrijediti svoju mamu pa joj se zato i nisam suprostavio ili je pitao da li je to istina.”
“Ali sam se osjećao drugačije.”
“U to vrijeme je moja mama tugovala i ja nisam to htio spominjati, te je dodatno brinuti.”
“Krio sam to. Moj način nošenja sa tom informacijom je značilo pijenje i pušenje svakog dana.”
“Smatrao sam da sada ja moram biti odgovoran za finansijsko stanje porodice.”
“Počeo sam da prodajem kanabis i od tada sam zaglavio u tom načinu života.”
Nakon što se osjećao ‘neželjenim’, sada je radio posao gdje mu je telefon ‘stalno zvonio’.
“To mi je davalo osjećaj pripadnosti i vrijednosti. Time sam se bavio, a nisam bio uhvaćen sve do svoje 21. godine.”
Ako stvari već nisu krenule naopako, ono hapšenje u 21. godini je bilo kada su stvari krenule niz brdo. Tonijeva iskrenost je bila ta koja je dokazala njegovu propast.
Kaže: “Mama me je uvijek odgajala da vjerujem da je poštenje najvažnije. Pitali su me da li želim advokata a ja sam to odbio.”
Tony je uhvaćen samo sa „nominalnom“ količinom kanabisa. Da je odbio odgovoriti na pitanja policajaca, možda bi se izvukao sa novčanom kaznom.
Umjesto toga, priznao je da prodaje. „Budući da sam bio iskren, optužen sam za posjedovanje sa namjerom snadbijevanja drogom drugih osoba.”
Izrečena mu je kazna društveno-korsnim radom, koja mu je kasnije ukinuta i poslan je u zatvor.
I upravo je u zatvoru probao creck i heroin. Za razliku od kanabisa, teže droge brže izlaze iz tijela, što znači da ih je teže otkriti na testovima.
Napolju je, kaže, “počeo da pljačka, krade i radi sve što sam rekao da nikada neću”.
To je zauzvrat hranilo njegov „samoprezir“. “Nisam volio sebe zbog onoga što sam radio. Zatim sam nastavio sa upotrebom droga i alkohola kako bih se riješio tih osjećaja.”
Oporavak
Sudije imaju brojne mogućnosti kada osuđuju nekoga.
Mogu zatvoriti prestupnika, a Tony zna puno o zatvoru. Mogu „obustaviti“ tu zatvorsku kaznu, što znači da osoba može biti poslana u zatvor ukoliko upadne u još veću nevolju.
Ili se nekome može izreći kazna društveno-korisnim radom do tri godine. Uz tu naredbu mogu se dodati različiti uvjeti, poput neplaćenog rada u zajednici, obaveze da se prisustvuje sastancima službe za uslovnu kaznu ili usluga tretiranja ovisnosti.
Tony je sredinom 2000-ih završio svoje prvo prisilno tretiranje ovisnosti. Ali svaki test na drogu kojem je bio podvrgnut, bio je pozitivan, kaže.
Peter Ross je bio advokat 24 godine prije nego što je postao okružni sudija 2004. godine. Penzionisao se 2020. nakon što je sudjelovao na tri suđenja oxsfordskoj kriminalnoj grupi i postao koordinator Tonijeve humanitarne organizacije Hope and Vision Communities.
“Prva stvar koju se pitate kao sudija jeste da li je ovo slučaj u kojem je li propisana mjera toliko prekršena da je bilo šta drugo osim zatvorske kazne neprikladno”, rekao je Ross za Oxford Mail u video pozivu.
“Druga stvar koje ćete razmotriti jeste da li je poredak zajednice sa mjestom za tretman ovisnosti odgovarajući.
“Mora se postaviti ovo pitanje u predmetu,prije mene, da li je osoba zapravo spremna za tretman ili će to biti samo još jedan u nizu od mnogih?”
Njegovo prvo iskustvo sa Tonyjevim prekršajima bilo je nekoliko provala u Co-op prodavnice i „zaista užasno opasna vožnja“ dok je pokušavao pobjeći policajacima koji su jurili za njim.
“Mislim da sam molio za rehabilitaciju, ali nije mi bila dostupna”, prisjeća se Tony.
Sudija kaže: „U Tonijevom slučaju, zaključio sam da je bilo toliko ozbiljno i iako se ne bih protivio odluci zajednice, zaključio sam da tretman ovisnosti u tom trenutku ne bi bio uspješan za njega.”
„U Tonijevom slučaju, zaključio sam da je bilo toliko prekršenih izrečenih mjera i iako se ne bih okrenuo protiv naloga zajednice, prema predmetu koji je preda mnom donio sam odluku da on nije u poziciji da postigne uspjehu tretmanu protiv ovisnosti u tom trenutku.”
Dok je bio u zatvoru, Tony je uspio pronaći mjesto za tretman od ovisnosti u Devonu. Tamo je otišao po izlasku iz zatvora.
„Opet, i dalje sam bio uplašen“, kaže on. Zanemarujući zabrane upotrebe droga, uspio je prokrijumčariti nešto droge kad je otišao u Devon.
“Mjesto je bilo nevjerovatno. Ljudi su bili nevjerovatni. Bilo je na periferiji i nakon što dugo vremena nisam vidio ni vlat trave, bilo je to nevjerovatno mjesto.”
Nako četiri nedjelje, morao je napisati pismo svom ocu. “Probudilo je mnogo emocija sa kojima se nisam mogao nositi. Droga je bila tu i sljedeći dan su me izbacili.”
Vratio se u Oxford i nakon tri dana ponovno je vraćen u zatvor.
Zatvoren u Bullingdon zatvoru, gdje su mu čuvari rekli da neće ići u krilo; umjesto toga, išao je u izolaciju, u samicu.
„Deset dana u četiri zida sa svojim mislima i počeo sam da ludim“, kaže on.
Čuvar mu je dao kršćanski bestseler Kolibu (eng. The Shack ) i priča o iskupljenju i oprostu ga je pogodila. Pronašao je vjeru u njenim stranicama – i snagu za drugi početak. Bila je to knjiga koja ga je spasila.
“To je bio početak,” rekao je. Pisao je centru za tretman ovisnosti iz kojeg je izbačen, a sedmicu prije nego što je trebao biti pušten, tim u zatvoru mu je rekao da je ponovo pozvan u Devon.
Uprkos tome što se vratio u tretman sa najboljim namjerama, tada mu je rečeno da je njegovoj majci dijagnostikovan karcinom.
“Kad čujem riječ karcinom, ono što zapravo čujem jeste da imaš tri mjeseca života i da ćeš za dva biti već mrtav. Taj strah me je natjerao da odem” kaže.
Vratio se u Oxford i ostao čist više od šest mjeseci.
Ali stare veze teško umiru i on je bio žrtva napada nožem. Ostao je sa povredama nogu, grudnog koša i leđa.
Iako je doktorima rekao da je osoba ovisna o drogama, dali su mu morfij.
“Sjedio sam na sofi, opet sam sa svojim mislima. I to je bilo to, počeo sam ponovo sa upotrebom i opet u istražni zatvor.
Saoptuženik se izjasnio da nije kriv, ostavljajući Tonyja u istražnom zatvoru mjesecima prije nego što mu se izrekne kazna.
A u ušima mu je odzvanjalo upozorenje sudije izrečeno na ročištu za izjašnjenje o krivici: da mu prijeti kazna do pet godina zatvora.
“Nakon što sam čuo da sam bio u beznadežnoj situaciji, pripremao sam se za tu kaznu, navikavajući se da prihvatim da ću dobiti pet godina zatvora, a sve što bude manje od toga je bonus.”
To se promijenilo nakon što je pisao Berkshire centru za tretman ovisnosti Yeldall Manor, ispričavši im svoju priču.
Osoblje iz ustanove je došlo da ga vidi u zatvoru i ponudilo mu mjesto u njihovoj ustanovi.
Sudija Ross je nagradio Tonyjevu upornost presudom koja je glasila: trogodišnji društveno-korisni rad uz stroge uslove.
Sada postoji javno finansiran program koji se vodi kao saradnja između Oxford krunskog suda (eng. Oxford Crown Court), humanitarne organizacije za borbu protiv ovisnosti Prekretnica (eng. Turning Point), policije i zatvora Bullingdon – gdje se ukorijenjenim prestupnicima, čiji su zločini motivisani njihovim ovisnostima, nude mjesta u tretmanu kao direktna alternativa zatvorskim kaznama. Oxfordshire program je naporan i zahtijeva od kandidata da provede mjesece u pritvoru kako bi se uvjerili da je čist prije nego što iskusno osoblje procijeni da je vrijeme za uključenje u tretman. Međutim, u to vrijeme je trogodišnji društveno-korisni rad bio nepoznat, kaže Tony. “Bila mi je čast da moja promjena bude inspiracija za ovaj projekat”, dodaje.
Osoba koja se oporavlja ostala je u kontaktu sa sudijom u sklopu redovnih provjera njegovog naloga.
Iskupljenje
Bila je 2019.godina i on je pozvao sudiju koji ga je osudio na ručak u Yeldall.
“Sjedio sam za stolom, ne samo sa Tonijem, nego i sa brojnim drugim korisnicima. Neke od njih sam ja poslao na tretman liječenja od ovisnosti”, kaže penzionisani sudija.
“Kada sjednete jesti sa ljudima, to je čin koji ruši sve vrste prepreka.
“Razgovarali smo o porodicama; njihovim i mojoj. Mislim da je veoma važno da ljudi shvate da su sudije ljudska bića. I mi imamo svoje živote.”
Nakon ručka, prošetali su dvorištem. Sudija Ross priča “Okrenuo sam se Tonyju i rekao mu: ne čini li ti se ovo krajnje bizarnim? Evo nas ovdje, razgovaramo. Ja, sudija koji te je zatvorio i ti, onaj kojeg sam ja poslao u zatvor. Ipak, ovdje razgovaramo kao da se poznajemo mnogo, mnogo godina“.
Tokom posjete Tony je iznio svoju viziju sudiji za organizaciju koja bi mogla podržati osobe ovisne o drogama koji se oporavljaju nakon odlaska iz tretmana.
“Vidio sam kako se događaju recidivi i kako se ljudi vraćaju u zatvor. Mogao sam vidjeti ljude kako se bore da nađu mjesto za život”, kaže Tony.
“Osjećao sam anksioznost i strah od odlaska. Nisam se želio vratiti životu kakav sam živio. Nisam se želio vratiti u Oxford.”
Organizacija Hope and Vision Communities nastala je iz tog iskrenog razgovora nakon ručka.
Sa sjedištem u dolini rijeke Thames, humanitarna organizacija podržava bivše prestupnike koji napuštaju tretman liječenja od ovisnosti i započinju život vani.
„Kao humanitarna organizacija, mi se bavimo promjenama”, kaže Tony.
Organizacija iznajmljuje sedam smještajnih jedinica i planira dodati još jednu ove godine.
Peter Ross, penzionisani sudija, predsjednik je organizacije. „Prva važna stvar je da ljudima damo mjesto koje mogu nazvati domom,” kaže.
“To nije samo smještaj, nije samo sklonište od vremenskih nepogoda, to je mjesto koje oni mogu zvati domom, a imati mjesto koje se može zvati domom iznimno je važno u smislu sigurnosti i samopoštovanja za ljude.”
U trećoj godini postojanja, Hope and Vision Communities, trenutno ima više od desetak stanovnika. Svi rade i, otkako su se pridružili programu, dva su otišla u vlastite smještaje. Udruženje je podržano od strane Reeds, advokatske firma sa sjedištem u Oxfordu, koja je zastupala Tonyja kroz njegove godine ulaska i izlaska iz sistema krivičnog pravosuđa.
A najveća priča o uspjehu organizacije je Tony lično.
“Ako ja to mogu, svako onda može. Ja sam bio taj beznadežan slučaj”, kaže Tony.
Izvor: Meet the reformed drug addict and judge working together on charity | Oxford Mail