Najgora kriza u Americi vezana za droge i lijekove pokazuje šta se može desiti kada opasna supstanca, koja stvara ovisnost, postane lako dostupna.
U vrijeme kada sam počeo raditi kao reporter politika o drogama 2010. godine, podržavao sam legaliziranje svih droga, od marihuane do heroina i kokaina.
Sve mi je izgledalo jasno. Prohibicija je nije uspjela. Tokom proteklog desetljeća, milioni amerikanaca bili su uhapšeni i, u mnogim slučajevima, zatvoreni zbog droge. Vlada je trošila desetine milijardi dolara godišnje na politike usmjerene protiv droga – ne samo na rad policije i hapšenja, koja potencijalno mogu uništiti živote, već također i na strane akcije u kojima su naoružane snage vršile racije i uništavale farme, uništavajući tako izvore prihoda. U protekla četiri desetljeća, cijena rata protiv droge povećala se na više od 1 biliona.
Ipak, uprkos svom trudu i trošku, rat protiv droge je imao malo rezultata: Upotreba droga zapravo se povećala tokom proteklih nekoliko godina i Amerika se našla usred opijatske epidemije, najsmrtonosnije krize vezano za droge ikad.
Ipak nisam bio potpuno naivan. Vjerovao sam da će legalizacija povećati upotrebu droga. Ali sam isto tako mislio da će vlada moći razumno regulisati droge kako bi osigurala da se najgori slučajevi zloupotrebe drže pod kontrolom – da će poduzeti ozbiljne mjere protiv obmanjujućeg marketinga, držati cijene dovoljno visoke i stoga nepristupačne za široku upotrebu, i u najmanju ruku, da će se pobrinuti da djeca ne mogu doći do ovih supstanci.
Tada sam počeo izvještavati o opijatskoj epidemiji. Vidio sam kako prijatelji članova porodice umiru zbog predoziranja. Razgovarao sam sa osobama koje se godinama nisu mogle osloboditi ovisnosti, koja je obično počinjala sa legalnim lijekovima na recept. Razgovarao sam sa doktorima, tužiocima i stručnjacima o tome kako je kriza stvarno počela kada su velike farmaceutske kompanije vršile pritisak na doktore i vladu da prihvate njihove lijekove.
U međuvremenu, reakcija vlade je bila jako spora. Opijatska epidemija počela je kasnih devedesetih godina, posebno stvaranjem OxyContina Purdue farmaceutske kompanije 1996. godine. Ali Američka federalna uprava za borbu protiv droge (DEA) je tek 2014. godine preklasificirala neke opijatske analgetike kako bi ih ograničila. I tek 2016. godine Kongres je usvojio zakon koji je nastojao da ozbiljno adresira problem opijatske epidemije.
Zapravo, Federalna vlada je vršila pritisak na doktore da propisuju opijate kroz kampanju „Bol kao peti vitalni znak“ 1990-ih i 2000-ih, dok su farmaceutske kompanije obmanjivale javnost i reklamirale opijate kao lijek za hroničnu bol. U nekim slučajevima, različiti nivoi vlade postali su popustljiviji u stavu prema opijatima nakon lobiranja farmaceutskih kompanija – donoseći zakone koji su npr. zahtijevali da ovi lijekovi budu pokriveni zdravstvenim osiguranjem.
Iako je farmaceutska kompanija Purdue Pharma na kraju kažnjena za svoj užasno obmanjujući marketing za OxyContin, stotine miliona koje su morali platiti su beznačajni u poređenju sa desetinama milijardi koje su zaradili od lijeka.
Kao posljedica toga, mnogo ljudi je umrlo: u pogledu predoziranja, opijatska epidemija je smrtonosnija od bilo koje krize vezane za droge u istoriji SAD – više od kreka, meta, i bilo koje druge heroinske epidemije. Ukupno, više od 560,000 osoba u SAD je umrlo od predoziranja u periodu između 1999. i 2015. godine (posljednja godina za koju su dostupni potpuni podaci) – broj žrtava je veći nego cijela populacija Atlante. Iako su mnogi od ovih smrtnih slučajeva sada povezani sa drogama poput heroina i fentanila, izvor epidemije – ono što je osobe dovelo do toga da uzimaju „teže“ droge – bili su opijatski lijekovi protiv bolova.
Ovo je bilo upravo ono na šta su upozoravali aktivisti protiv legalizacije: kompanije su se domogle opasnog proizvoda koji izaziva ovisnost, prodavale ga neodgovorno i lobirale za popustljivije propise. Vlada se spoticala vezano za regulative, čak je sarađivala sa farmaceutskim kompanijama u nekim slučajevima – pod uticajem lobiranja, donacija za kampanje i zagovaračkih grupa koje finansiraju farmaceutske kompanije.
Sagledavajući ovu krizu, polako ali sigurno mi je postajalo jasnije: možda potpuna legalizacija nije pravi odgovor na rat protiv droga. Možda SAD jednostavno ne mogu regulisati ove potencijalno smrtonosne supstance u legalnom okruženju. Možda je neka forma prohibicije – iako manje stroga od one koju imamo danas – pravi način na koji treba adresirati ovaj problem.
Opijatska epidemija pokazuje da SAD mogu biti stvarno neuspješne u regulisanju psihoaktivnih supstanci
Robert VerBruggen je za RealClearPolicy napisao da ga je opijatska epidemija natjerala da se suoči sa nekim svojim libertarijskim pogledima vezano za legalizaciju. Iako on “nije nikada bio tako naivan da misli da se neće desiti povećanje upotrebe ili zloupotrebe droge kada bi one bile legalne”, na kraju je shvatio da bi cost-benefit analiza više išla u korist legalizaciji i protiv prohibicije.
„Ali,“ dodao je, „zaista se pokazalo da je slabljenje kontrole nad drogom dovelo do toga da situacija eskalira, što prije deset godina nisam mogao predvidjeti.“
Pitao sam za mišljenje o ovoj temi Ethan Nadelmann-a, penzionisanog izvršnog direktora Alijanse za politike o drogama (Drug Policy Alliance). Kao neko ko je proveo karijeru promišljajući o ovom problemu, priznao je da bi opijatska epidemija „trebalo da nas natjera da zastanemo i pažljivo razmislimo“ u smislu podržavanja potpune legalizacije slobodnog tržišta.
Nadelmann je sugerisao da je ovo neuspjeh, posebno u SAD. Na nedavnom sastanku sa švajcarskim zvaničnicima, iznio je brige slične mojima, te su zvaničnici napomenuli da neuspjeh SAD vezano za opijatsku epidemiju ne bi trebao ometati napore za legalizaciju u Evropi. Ipak, preko Atlantika, opijati su strožije regulisani i kriza predoziranja je do sada bila izbjegnuta.
Ali SAD zaista jesu doživjele neuspjeh. I to neuspjeh užasnih proporcija. Ima dosta stvari koje su se mogle uraditi da se zaustavi opijatska epidemija: Uprava za hranu i lijekove (Food and Drug Administration-FDA) je mogla blokirati ili ograničiti upotrebu opijata – da bi na bolji način snosila odgovornost za rizik od ovisnosti i predoziranja, kao i za nedostatak naučnih dokaza da su opijati uopće efikasni za hroničnu bol.
Američka federalna uprava za borbu protiv droge (Drug Enforcement Administration – DEA) mogla je ograničiti ponudu opijata i poduzeti strožije pravne mjere protiv kompanija koje su nepažljivo pustile da njihove lijekove propisuju nesavjesne osobe u ogromnim količinama, umjesto što su se fokusirali na sporedne igrače. Ipak, vlada nije uradila skoro ništa godinama. Kathleen Frydl, istoričar politika o drogama, sumirala je neke od neuspjeha FDA :
Od zablude odobravanja i brendiranja OxyContina, na temelju informacija za koje je FDA znala da su pogrešne, do zagonetnog odobrenja sličnih opijata kompanija Opana 2006. i Zohydro 2013. godine, FDA djeluje na osnovu uvjerenja da su opijati djelotvorni za hroničnu bol, iako do danas nema uvjerljivih dokaza za njihovu efikasnost, već postoje samo dokazi za rizike njihove upotrebe.
Također, okrivljuje i činjenica da je većina krivičnih i građanskih tužbi farmaceutskih kompanija za „lažno brendiranje“ njihovih opijatskih proizvoda koje su prikazali kao da stvaraju manju ovisnost, došla od strane advokata SAD i “zviždača”, iako zakon koji definiše ovaj prekršaj, Savezni zakon o hrani, lijekovima i kozmetici (Food, Drug and Cosmetic Act), spada pod nadležnost Uprave za hranu i lijekove (FDA). Agresivna u odobrenjima opijata, Uprava za hranu i lijekove (FDA), bila je letargična u reakcijama na posljedice.
U isto vrijeme Američka federalna uprava za borbu protiv droge (DEA), ima moć da odredi prodajne kvote za neke opijate, poput hidrokodona i oksikodona, koji se proizvode za prodaju. Mogla je iskoristiti ovu moć, kao što je to bio slučaj tokom proteklih kriza vezanih za drogu, da ograniči snadbijevanje ovim opasnim lijekovima. Ali Frydl me usmjerila ka podacima koji su pokazali da je agencija barem od 1999, pustila da kvote za opijate rastu i rastu – odričući se tako alata koji je mogla iskoristiti da ograniči brzi rast upotrebe opijata.
Ova situacija je umnogome rezultat agresivnog lobiranja od strane farmaceutskih kompanija. Tokom proteklog desetljeća, proizvođači i dobavljači opijata potrošili su više od 880 miliona dolara na federalnom i državnom nivou lobirajući zakonodavce da zaustave nove regulative vezano za njihove lijekove, i u isto vrijeme pozivajući kreatore politika da pristupe lijekovima protiv bolova popustljivije. To je osam puta više nego što je lobi za oružje (gun lobby) potrošio na svoje ciljeve, prema Mother Jones. I često je uspijevalo: U Mainu, na primjer, proizvođači lijekova su se uspješno zalagali za zakon koji je podrazumijevao da zdravstveno osiguranje pokriva troškove opijatskih lijekova za bolove, koje je navodno teže zloupotrijebiti.
Zapravo, Američka federalna uprava za borbu protiv droge (DEA), u svojim izjavama priznaje da su farmaceutske kompanije igrale ključnu ulogu u donošenju odluka. 1999. godine nakon što je neimenovana kompanija tražila formalno saslušanje o kvotama izjavili su: „Dodatno, jedna kompanija je tražila saslušanje kako bi se adresirala agregatna proizvodna kvota za oksikodon (namijenjen za prodaju) ili hidromorfon ukoliko proizvodne kvote nisu dovoljno povećane. Državni tužilac je, na osnovu pruženih podataka, povećao proizvodne kvote i za oksikodon (namijenjen za prodaju) i hidromorfon i odlučio da saslušanje nije potrebno.“
Kompanija nije čak ni morala da učestvuje na formalnom saslušanju da bi dobila šta je htjela od Američke federalne uprave za borbu protiv droge (DEA).
Sve ove činjenice bi trebale jasno staviti do znanja: Regulativa nije uspjela.
Stvarnost je, da je ovo obrazac koji se sada stalno ponavlja u SAD: Amerika dopušta opasni lijek, koji izaziva ovisnost, velike kompanije ga pretjerano nude na tržištu, te konzumacija i smrtni slučajevi izmiču kontroli. Ovo je možda problem specifičan za Ameriku – možda zbog afinitieta zemlje za nesputanim kapitalizmom – ali je to nešto što se desilo puno puta u prošlosti: sa opijatima, kao i alkoholom i duhanom.
Opijatska epidemija nije jedini primjer kada je SAD pogriješila u regulaciji psihoaktivnih supstanci.
Uzmimo za primjer cigarete. Naravno, stope konzumiranja su se smanjile za skoro ¾ u proteklih pet decenija, u velikoj mjeri zahvaljujući naporima vlade poput povećanja taksi za cigarete i strožijoj primjeni zakona o dobnoj granici dozvoljenog pušenja. Ali, uprkos ovim naporima, prema nekim procjenama pušenje i dalje ubija zapanjujućih 480,000 osoba svake godine. Prema drugim izvorima, taj broj se procjenjuje na 540,000 osoba svake godine. Trebalo bi otprilike 30 godina ubistava, prema stopi iz 2015. godine, da se ubije toliko amerikanaca.
Zakonodavci su dozvolili da duhanska epidemija dovede do štete ovih razmjera prije nego što su konačno odlučili da poduzmu stroge mjere od šezdesetih do devedesetih godina, što samo po sebi govori koliko SAD može pogrešno pristupiti regulativi psihoaktivnih supstanci.
Sljedeća stavka je alkohol. Prema posljednjim procjenama, prekomjerno pijenje je povezano sa oko 80,000 smrtnih slučajeva i milionima hospitalizacija svake godine. Ako išta, čini se da se situacija pogošava: kako su se povećali smrtni slučajevi zbog predoziranja opijatima, tako su se povećali i smrtni slučajevi povezani sa alkoholom. I dok stručnjaci imaju različite ideje (uključujući najjednostavnije povećanje poreza na alkohol) kako da se bore sa zloupotrebom alkohola i povezanih smrtnih slučajeva, zakonodavci nisu uspjeli da urade mnogo toga – u velikoj mjeri zato što kompanije koje proizvode alkohol agresivno lobiraju da ne preduzimaju ništa, sprečavajući sve akcije, od viših poreza do nutricionističkih oznaka.
Ove supstance su opasne i ubijaju ljude, ali amerikanci i kreatori politika su postali u velikoj mjeri neosjetljivi na smrtne slučajeve – i rijetko govore o stotinama ili desetinama hiljada smrtnih slučajeva kao o krizi ili epidemiji. Posljedica je da se ovi problemi, naročito vezano za alkohol, potiskuju u drugi plan, dopuštajući industriji da se izvuče sa svojim ekscesima, dok zakonodavcima prolazi pasivnost.
Teško je zamisliti društvo u kojem smo legalizirali heroin i kokain i dopustili da velika industrija cvjeta oko tih droga, stvarajući tako sličan scenario kao sa alkoholom ili duhanom, za “teže” supstance. Međutim, prije 20 ili 30 godina, teško je bilo zamisliti društvo u kojem smo legalizirali marihuanu i dopustili da oko nje procvjeta velika industrija. Ipak, to je upravo ono čemu „legalna trava“ vodi, sa industrijom marihuane koja dobiva veću ulogu u pisanju zakona i propisa koji diktiraju na koji način će „legalna trava“ funkcionisati. Čini se da je to način na koji funkcioniše legalizacija u Americi.
Ne slažem se sa Kevinom Sabetom, suosnivačem Pametnih pristupa marihuani (Smart Approaches to Marijuana-SAM) koji se protivi legalizaciji, u mnogim pitanjima vezanim za politike o drogama. Ali u jednom intervjuu od prije par godina, rekao mi je nešto što mi se urezalo u misli, posmatrajući neuspjeh vlade da reguliše duhan, alkohol i opijate:
“Da smo bili zemlja koja je mogla promovisati umjerenost u našoj potrošačkoj upotrebi proizvoda, ili promovisati odgovorno ili nikakvo reklamiranje, ili da smo mogli da uzmemo poreze dobivene od poroka i preusmjerimo ih u neke pozitivne oblasti, možda bih bio manje zabrinut oko toga šta primjećujem u ovoj zemlji. Ali mislim da mi imamo užasnu istoriju u načinu rješavanja ovih problema.”
Gledajući na dokaze, zaista je nemoguće naći argument protiv toga.
Ovo ne znači da je reforma politika o drogama loša ideja
Nadelmann je objasnio da, iako ne podržava ono što on opisuje kao „libertarijski“ model legalizacije (u kojem je prodaja droga legalizirana i slabo regulisana, slično kao za alkohol), ništa što je vidio u opijatskoj krizi ga nije potaklo na razmišljanje o drugim vrstama reformi politika o drogama.
„Radi se o biranju između dva zla,“ rekao je, referirajući se na kriminaliziranu prohibiciju s jedne, i legalizaciju sa druge strane. Tvrdio je da je prohibicija, koja se trenutno provodi u SAD, potencijalno nanijela više štete nego što bi to bio slučaj sa potpunom legalizacijom. Iako bi legalizacija vjerovatno vodila ka više ovisnosti i predoziranja, šanse su da bi i dalje bilo manje štete od patnje povezane sa stotinama hiljada hapšenja svake godine, hiljada smrtnih slučajeva povezanih sa nasiljem na crnom tržištu droga, i predoziranja povezanih sa “prljavim” drogama, što bi se vrlo vjerovatno jednostavnije spriječilo na regulisanom tržištu.
Ja sam skeptičan. Uzmimo u obzir statistike SAD: u 2015. godini, predoziranje je ubilo više od 52,000 ljudi i više od 33,000 hiljade od tih smrtih slučajeva bilo je povezano sa opijatima. To je puno više od broja osoba koje su umrle zbog ubistava: skoro 18,000 u 2015. godini, od kojih su samo neke bile povezane sa nasiljem u ratu protiv droge. Na osnovu ovih podataka, legalni lijek je doveo do krize koja ubija puno više ljudi nego što bi ikad moglo nasilje povezano sa crnim tržištem.
U 2015. Godini više osoba je umrlo od predoziranja nego od HIV/AIDS-a na vrhuncu epidemije
I dok je istina da ima drugih metrika za patnju pod prohibicijom (poput hapšenja), isto važi i za opijatsku epidemiju: ima dosta ljudi koji pate zbog ovisnosti, zajedno sa njihovim prijateljima, porodicom, širom zajednicom, a ipak se nisu predozirali i možda nikad neće umrijeti zbog predoziranja.
Iako je teško napraviti savršeno poređenje u terminima ukupne patnje, opijatska epidemija, u najmanju ruku, čini se kao da je smrtonosnija od nasilja povezanog sa prohibicijom droga u Americi.
Ipak, teško je negirati da trenutni model prohibicije ima ozbiljnu cijenu. Baš kao što su blage regulative kroz legalizaciju opasne, također je opasna i pretjerana regulativa – putem kazne – kroz zabranu.
Zaista ima malo argumenata da Amerika ne kažnjava pretjerano: okrutne obavezne minimalne kazne, zakoni tri prekršaja koji mogu dovesti do doživotne kazne za droge, i smiješna uslovna kazna i pravila koja mogu dovesti do toga da se osoba vrati u zatvor za nešto više od posjedovanja. Ne samo da ove mjere uzrokuju puno ljudske patnje, već se čini i da su potpuno neefikasne za stvarno odvraćanje od upotrebe droge.
Istraživanja jasno ističu slijedeće: ozbiljnost kazne skoro uopšte ne doprinosi spriječavanju zločina. Konkretno, studija Peter Reuter-a iz 2014. godine sa Univerziteta Maryland i Harold Pollack-a sa Univerziteta Chicago, pokazala je da nema dokaza da su strožije kazne i okrutniji napori u eliminaciji ponude, efikasniji što se tiče pristupa drogama i zloupotrebi droga od lakših kazni. Tako da povećanje ozbiljnosti kazne ne čini mnogo, ako išta, da bi usporila protok droga.
Kao što su eksperti za politike o drogama naglašavali, u mom članku iz 2016. godine, ima dosta prostora za Ameriku da oslabi ozbiljnost kazni prije legalizacije. U suštini, jedna mogućnost je Portugalski model: droge su dekriminalizirane za ličnu upotrebu, tako da nema kažnjavanja zatvorom samo zbog posjedovanja ilegalne supstance poput kokaina i heroina. Međutim, nije dozvoljeno velikim kompanijama da ih proizvode i prodaju i ostvare profit. Na taj način efikasno se sprječava komercijalizacija koja je potakla duhansku, alkoholnu i opijatsku epidemiju.
Ima također puno više prostora za djelovanje javnog zdravstva vezano za problem droga. Kao što jasno pokazuje izvještaj iz 2016, mnoga mjesta širom Amerike mogla bi koristiti pristup osnovnom tretmanu droga. Postoje i mnogi eksperimenti koji se odvijaju širom svijeta, koji se bore protiv opijatske epidemije, poput heroina na recept u Kanadi koji se daje osobama koje ne mogu da se riješe opijatske ovisnosti kroz druge forme tretmana. Širi pristup javnog zdravstva, sa eksperimentima poput kanadskog, može se napraviti čak i ako komercijalna proizvodnja i prodaja ostanu ilegalne.
Ovaj blaži oblik prohibicije nije savršeno rješenje. Ne mislim da postoji savršeno rješenje. Kao sa mnogim političkim debatama, ovdje se zaista radi o biranju između gomile nezadovoljavajućih opcija. Suočeni sa pretjerano okrutnim sistemom krivičnog pravosuđa i pravnom industrijom koja bezbrižno uzrokuje epidemiju droge, našao sam se negdje na sredini između ova dva ekstrema.
Kao što mi je Keith Humphreys, ekspert za politike o drogama sa Stanford Univerziteta, jednom rekao: „Uvijek ima više izbora. Nema okvira u kojem na neki način nema štete. Imamo slobodu, užitak, zdravlje, krivična djela i javnu sigurnost. Možeš uticati na jednu ili dvije – čak možda i tri stvari sa različitim psihoaktivnim supstancama – ali ih se ne možeš svih riješiti. Moraš negdje platiti cijenu.“
Nakon svjedočenja opijatskoj epidemiji iz prve ruke, naučio sam ovu lekciju i previše dobro – i zaista se plašim na koji će način Amerika platiti za potpunu legalizaciju.
Izvor: https://www.vox.com/