Odlučio sam da objavim ovaj tekst na oba bloga na kojima pišem, kako na svom, tako i na Recovery Review. Ovo je lična refleksija o servisima oporavka, nevoljama koje dolaze uz oporavak i o tome šta me motiviše da nastavim dalje. Ove sedmice je bila godišnjica mog oporavka. Bliže mi se dve trećine života provedene u aktivnom oporavku. Započeo sam svoj proces oporavka sa 21 godinom. U to vrijeme niko iz mog okruženja mojih godina nije bio u oporavku. Nije bilo lako, ali je to bio poduhvat koji je donio mnoge plodove. Suočio sam se sa terminalnom bolešću u 21. godini a oporavak je poboljšao svaki aspekt mog života.
Odmah na početku svog procesa oporavka odlučio sam da želim da posvetim svoj život službi pomaganja osobama u oporavku. Uradio sam i postigao dosta toga na polju oporavka, od najnižeg početnog nivoa do vođe programa, trenera, zagovarača, edukatora i pisca. Bio je to iznenađujuće težak put, a diskriminacija je, po mom mišljenju, bila najveći izazov. Uprkos svim preprekama, to je bio pravi put za mene.
Sada znam da su me neki ljudi iz mog okruženja od samog početka mog oporavka vidjeli kao oštećenu osobu. Kao nedostojnog člana zajednice. Ja to tada nisam potpuno vidio, čak ni sa širom otvorenim očima. Veoma je teško vidjeti nešto tako bolno, posebno kada vam je ispred nosa. Trebale su mi decenije da shvatim situaciju. Mislim da sam prvi put shvatio da postoji diskriminacija prema nama 1987. godine. Volontirao sam za Habitat for Humanity. Nadao sam se da je to sigurno mjesto. Bio sam ranjiv i u ranoj fazi oporavka. Ne postoji zona koja je slobodna od diskriminacije, desila se tamo kao što se dešava svuda u našem društvu.
Sa mnom je na kući radio crkveni đakon. Pitao je šta želim da radim sa svojim životom. Rekao sam mu da želim da pomognem ljudima da se oporave od ovisnosti. Rekao je da „ti ljudi“ nisu vrijedni truda, i da bi to bilo gubljenje mog vremena. Osjećao sam se duboko posramljeno. Znao sam da govori o meni, iako nije. Trebale su mi decenije da u potpunosti shvatim rasprostranjenost prezira i diskriminacije u našem društvu. Ono je uvijek prisutno, svuda. Posao koji trenutno radim se percipira kao bezvrijedan i napadi na njega su česti. To boli i ta bol će biti sa mnom do mog posljednjeg daha. Skala bola koju riječi ne mogu da opišu.
Ove sedmice razgovarao sam sa kolegom koji doživljava sličnu diskriminaciju. Razgovarali smo o našim zajedničkim iskustvima. Ova osoba je zbog boje kože doživjela neprijatnosti koje ja nikad neću doživjeti ali ipak su njene riječi odjekivale u mojoj nutrini. Ona je mišljenja da takvo ponašanje proizilazi iz uvjerenja da ćemo jednostavno odustati i otići ako nas tako loše tretiraju. Ova osoba je odlučila da nikada ne odustane. I slažem se sa njom. Svakodnevno pokušavaju da me slome, ali uspijevam da poslije svakog pada ustanem, svakog dana. Ne dam da me slome. To je bolna i sizifovska strana zagovaranja oporavka koju mnogi od nas doživljavaju. Nastavljamo da ustajemo, jer nositi takvu bol i diskriminaciju je zapravo lakše od odlaska dok naši prijatelji, porodica i komšije bespotrebno umiru. To bi bilo nepodnošljivo. Nikada nećemo odustati, nikada nećemo otići. Sizifa treba zamisliti srećnog.
Sa druge strane ove priče o djelima ljubavi je čast da istinski slušamo ljude iz različitih sfera života i radimo na razumijevanju njihovih perspektiva i iskustava. Samo to je promijenilo moj život. Vidio sam mnoge živote kroz druge oči. Kao rezultat, imam veće zalihe empatije. Takođe, vidio sam mnogo ljudi koji su procvjetali u oporavku i pozitivno uticali na svoje porodice i zajednice. Ponizan sam i srećan što sam bio deo njihovog procesa oporavka. Nekada mi je i data odgovornost da prenesem stvari koje sam vidio i da govorim istinu za one ljude koji drugačije ne bi imali glas. Neko je to uradio za mene. Prosljeđujem uprkos izazovima.
Imamo mnogo toga da ponudimo, iako se suočavamo sa ogromnom diskriminacijom. Iskreno, mislim da bi Amerika bila bolja nacija ako bismo podržavali i težili ka dugotrajnom oporavku za osobe poput mene koje imaju ozbiljnih problema sa upotrebom supstanci. Primarna prepreka za to je sveprisutno društveno uvjerenje da smo manje vrijedni od drugih. Da nismo vrijedni truda. To uvjerenje je ukorijenjeno u svim našim društvenim institucijama. Ohrabruje me što nas ima mnogo koji radimo na ovom cilju uprkos ovim sveprisutnim preprekama. Istorija nam pokazuje da pobjeđujemo ako istrajemo. Oporavak mi je dao na mogu da ustanem svaki dan, živim svoj život i prenosim ovu poruku cijelom svijetu. Zahvalan sam na svemu.
Na čemu ste vi danas zahvalni?
Izvor:https://recoveryreview.blog/2021/10/22/gratitude-friday-10-22-21-the-labor-of-recovery-service/