Složenost ovisnosti iziskuje jednako složen pojam oporavka. Holistički, oporavak se generalno konceptualizira kroz tri klase varijabli – individualne, društvene i ekološke. Biopsihosocijalni model oporavka dobro se uklapa u ovaj okvir. Konceptualno proširenje oporavka, kako bi se uključila ekološka sfera varijabli, omogućilo je da se novi kontekstualni i strukturalni faktori inkorporiraju u proučavanje puteva oporavka. Ovo je novi naučni trend. Međutim, razvrstavanje faktora oporavka u sve tri klase na kraju je nepotpuno bez utvrđivanja onoga što povezuje ove varijable. Ovaj članak predlaže relacijsku prirodu oporavka kao teoretskog vezivnog tkiva koje povezuje ove višedimenzionalne varijable u individualnim, društvenim i ekološkim sferama.
Uvod
Radna definicija iz Recovery Science Research Collaborative (RSRC) navodi da je oporavak „namjeran, dinamičan i relacijski proces“ usmjeren na poboljšanje dobrobiti (Ashford et al., 2018). Ona je sažeta i sporazumna definicija kreirana na osnovu vodećih definicija tog vremena kako bi se pojam oporavka operacionalizirao za naučnike koji se bave oporavkom. Kao takva, ova definicija je dobra polazna tačka za formiranje teorije o aspektima oporavka.
Trenutni razvoj nauke o oporavku predstavlja priliku da se razmotri šta čini oporavak uspješnim i kako može osloboditi osobe od destruktivnih obrazaca i načina života. Uporedo sa novim definicijama, nove teorije dopuštaju induktivnije načine razmatranja oporavka izvan kliničkih, medicinskih i patoloških okvira. Teorija zasnovana na oporavku kaže da je „oporavak očigledan i fundamentalno oslobađajući skup procesa“ (Brown i Ashford, 2019). Ohrabrujuće, ova teorija je promovirala naglasak na ličnim iskustvima kao primarnom izvoru za konceptualizaciju i proučavanje oporavka i pomogla je osloboditi istraživače tereta nametanja vještačkih konstrukcija koje kontekstualno nemaju značaj, ne sadrže kritiku sistema i/ili su nametljive ili destruktivne za zajednicu osoba u oporavku.
Budući da se oporavak uglavnom dešava tokom godina u svakodnevnom životu pojedinaca i ne zavisi od stalne kliničke ili medicinske podrške, on predstavlja i stil života i kulturu. Kao takav, oporavak je društveni, relacioni proces kao i proces identiteta, pri čemu napredak postaje najbolji prediktor ishoda (Best, et al., 2016; Gutierrez et al, 2020).
Teorije i instrumenti mjerenja kao što su Kapital oporavka i Istraživanje snaga i prepreka u oporavku (eng. Strengths and Barriers in Recovery Survey – SABR) označavaju nekoliko životnih oblasti koje su odgovorne za značajnu varijaciju uspjeha, stabilnosti i napretka oporavka (Best, et. al. 2020: 2021). Sažeta skala kapitala oporavka obuhvata lični i društveni kapital za oporavak u unipolarnom instrumentu (Vilsaint et al., 2019.). SABR identificira područja života, kao što je briga o zdravlju i bavljenje značajnim aktivnostima, koja su povezana sa stabilnošću oporavka (Best et. al 2021). Kritika u pogledu mjerenja kapitala oporavka uključuje ekološku dimenziju ili dimenziju zajednice (Hennesey, 2021). Dok SABR instrument bolje identifikuje specifične faktore koji služe kao snage i prepreke za oporavak, kao što su učešće u sistemu krivičnog pravosuđa i pristup prevozu (Best, et al., 2021). Međutim, ovim konceptima nedostaje kritična relaciona komponenta koju treba dalje istražiti. Razlog ima veze sa pretpostavkama koje stvaramo o oporavku – da su intrapersonalno, interpersonalno i ekološko mjerenje resursa koji podržavaju oporavak krajnji domet koji naučnici mogu dostići pri mjerenju oporavka. Ovo se naravno odnosi na ideju vidljivih podataka i ograničenja postojećih mjerila oporavka.
Istakao bih da, iako su lične snage, pristup resursima i podrška zajednice ključni za oporavak, zapravo je odnos pojedinca prema ovim pojavama ono što ih istinski vezuje za oporavak. Iako se razlika može činiti neznatnom, dodavanje relacijske nijanse našim naučnim modelima ključno je za razumijevanje zašto se osobe koje imaju pristup resursima ne uspjevaju oporaviti, ili kako se osobe koje nemaju pristup resursima ipak mogu oporaviti i zašto sistemi koji žele da podrže oporavak moraju pružiti više od pružanja neophodnih oblika podrške. Ukratko, nedostaju nam veze koje povezuju razne oblike podrške u oporavku.
Uzmimo uobičajen primjer – uzmite u obzir činjenicu da se malo šta može učiniti kako bi se pomoglo osobi koja se bori s ovisnošću da započne proces oporavka, bez obzira koliko je okruženje spremno na pomoć. To je zato što osoba i njen odnos prema okolini nisu doživjeli preokret koji je potreban da bi se iskoristili raspoloživi resursi. Ipak, isto tako je beskorisno i potencijalno štetno pretpostaviti da osoba „samo to ne želi dovoljno jako“ – Potrebno je nešto više, možemo zbrajati resurse za oporavak cijeli dan, ali bez razumijevanja relacijske dimenzije između pojedinca i njegovog sistema podrške, nećemo postići pravu prediktivnu moć, naučno govoreći.
Šteta koju ovisnost nanosi odnosima
Svaki član porodice čija je voljena osoba duboko pogođena ovisnošću zna kakav je izazov pružiti joj podršku. Postoji nekoliko modela i teorija povezanih s izazovima podrške voljenoj osobi koja se bori s ovisnošću, u rasponu od takozvane “stroge ljubavi” do strategija koje koriste “bezuslovni pozitivni pogled”. Iako se ovaj članak ne bavi raspravom o prednostima i nedostacima različitih strategija, bitno je primijetiti ono što nije prisutno ali je implicitno unutar ovih intervencija – odnos s nekim tko je u aktivnoj ovisnosti može biti bolan, a ponekad i štetan za emocionalno zdravlje porodice, suradnika, partnera i prijatelja. Nadalje, dugotrajni oporavak od ovisnosti zahtijeva ponovnu artikulaciju relacijskog prostora, odnosno razvijanje granica, iscjeljivanje traume u odnosima i učenje novih načina interakcije u intimnim odnosima.
U idealnom slučaju, sve uključene strane fokusirane su istovremeno na proces oporavka, kako na ličnom tako i na nivou odnosa. Potreba za kontinuiranim fokusom na oporavak i napredak prisutna je i kod osoba koje prevazilaze problematičnu upotrebu supstanci i kod osoba kojima je stalo do njih. Dakle, dolazi do dva paralelna procesa, osobe koje se bave ovisnošću voljene osobe treba da se iscijele uz i u saradnji sa osobom koja se oporavlja od ovisnosti. Često je potreban potpuno novi format odnosa unutar porodice, a prisustvo na bilo kojoj sesiji porodičnog tretmana će to ilustrirati. Uporni i negativni obrasci odnosa predstavljaju ogromnu kliničku prepreku, koja zahtijeva puno kontinuiranog rada svih uključenih. Iako naši sistemi liječenja tek treba da se u potpunosti prilagode izlječenju cijele porodice, većina kliničara razumije, pa čak i naglašava relacionu komponentu oporavka. Očigledno, oporavak nije i ne može biti fokusiran isključivo na prevazilaženje ovisnosti pojedinca.
“Ideje, emocije i stavovi koji su nekada bili vodeća sila života ovih ljudi odjednom su odbačeni, a potpuno novi skup koncepcija i motiva počinje da dominira njima” (Anonimni alkoholičari, str. 27)
Aspekt odnosa unutar porodice nas upućuje na važnost relacionog prostora u oporavku. Iz njega možemo proširiti ideju. Ako je izlječenje odnosa unutar porodice toliko bitno za oporavak, šta je sa drugim odnosima? Šta je sa nečijim opštim odnosom prema svetu, društvu, ekonomiji, poslu i obrazovanju? Znamo da su ovi faktori važni za oporavak, ali tek treba da uokvirimo prostor odnosa izvan porodice i prijatelja kao jednako važan za razumijevanje oporavka. Ovisnost negativno utiče na gotovo sve odnose. Ne samo na odnose prema drugima i prema sebi.
Zar nije izlječenje odnosa prema intimnom partneru jednako važno kao i izlječenje negativnog odnosa prema stalnom zaposlenju, ili negativnog odnosa prema Centru za socijalni rad, ili negativnog odnosa prema banci i kompanijama za kreditne kartice? Nisu li disfunkcionalne veze sa ovim institucijama i sistemima uzrok i lošeg emocionalnog zdravlja? Šta se dešava kada se pogledate u ogledalo? Zar ne bi trebali koristiti ista sredstva za reartikulaciju odnosa sa samim sobom kao i sa svojim supružnikom?
Odnos prema sebi (intrapersonalni), prema drugima (interpersonalni) i prema njihovim ekološkim oblastima (ideje, institucije, sistemi i društvo), mora se smatrati jednako važnim. S jedne strane, možemo mjeriti ove tri oblasti određenim alatima, ali možemo li uzeti u obzir odnos između osobe i svakog od ovih područja?
Ne samo međuljudski odnosi
Koji drugi odnosi se mijenjaju tokom oporavka? Jedan od najzanimljivijih efekata oporavka uključuje promjenu odnosa prema idejama i institucijama. Ne može se podcijeniti potencijal poboljšanja koji je oslobođen u ponovnoj artikulaciji sebe u odnosu na svijet kroz proces oporavka. Često oporavak zahtijeva odustajanje od postojećih pogleda na različite društvene institucije.
Uzmimo za primjer osobu koja ima problema sa zakonom. U ovom slučaju, odnos te osobe sa sistemom krivičnog pravosuđa je gotovo u potpunosti negativan. Često postoji ogorčenost prema policiji, sudijama i službenicima za uslovnu kaznu. Bez obzira na postojeće kritike sistema krivičnog pravosuđa u Americi, ako osoba želi živjeti s imalo mira, brzo shvata da su toksični oblici bijesa usmjereni na anonimne sisteme, ideje i institucije (koliko god bile manjkave) zaista uzaludno rasipanje dragocjene emocionalne energije. Održavanje dubokih osjećaja ljutnje, mržnje i cinizma dovodi do emocionalnog stanja koje nepovoljno utiče na oporavak. Ili uzmite negativne odnose osobe prema institucijama kao što su brak, škola, političke stranke ili poslodavci.
Bez obzira da li neko ima opravdan razlog za negativnu perspektivu, osobe u ranom oporavku relativno brzo shvataju da se njihov pogled na svijet mora promijeniti. Ova suštinska promjena postavlja novu mogućnost odnosa – osoba shvata da umjesto da preuzme ulogu Sizifa i odbija da bude srećna ili zadovoljna sve dok se pomenute institucije radikalno ne promjene kako bi ublažile njene negativne emocije, može jednostavno da se repozicionira ili zauzme neutralnu poziciju. Alternativa je i sticanje vještina, znanja i kapaciteta kako bi se na pravi način suočili sa takvim stvarima koji nam se nađu na putu. Ova suptilna promjena perspektive često čini svu razliku između života koji se živi u uzaludnoj ogorčenosti ili života proaktivnog mira i mudrosti. Čak je i molitva spokoja (eng.Serenity Prayer) izričita po ovom pitanju.
Odnos prema resursima, a ne samo resursi
Dakle, kako bi naučnici koji istražuju oporavak mogli početi bilježiti ove fenomene? Ako se vratimo na generalnu jednačinu dinamike oporavka, možemo vidjeti da nisu samo varijable iz intrapersonalnog, interpersonalnog i ekološkog skupa važne u mjerenju oporavka, već da bi se trebali fokusirati na prirodu tih odnosa. Nisu bitni samo lični resursi sami po sebi, već je važan i odnos prema sebi. Nije bitan samo broj društvenih resursa koji podržavaju oporavak, već je bitna i priroda odnosa prema drugim ljudima, bliskim i daljim. I konačno, nije važno samo da li je neko okružen institucionalnim resursima koji pomažu u oporavku, već je najvažniji odnos prema tim institucijama.
Izvor:https://recoveryreview.blog/2022/01/17/understanding-the-relational-dynamics-of-recovery/