Lični osvrt autora zasnovan na iskustvu: stresni životni periodi povećavaju rizik od relapsa.
Ključne poruke
- U periodima velikih životnih promjena i nestabilnosti može se javiti unutrašnji glas koji govori da bi ponovno korištenje supstance bilo u redu.
- Relaps ugrožava najvažnije obaveze i vrijednosti koje ljudi njeguju.
- Usmjeravanje na nove mogućnosti i prilike može pomoći u sprječavanju relapsa.
Moramo se podsjećati da nam recidiv neće pomoći. Ponovno posezanje za supstancom može donijeti trenutno olakšanje u ovim zbunjujućim, teškim i nesigurnim vremenima. Međutim, ta utjeha je prividna i rezultat je varljive prirode i uticaja alkohola i drugih droga.
Ne postoji ništa što relaps može učiniti boljim. Ponovno konzumiranje supstanci neće učiniti svijet ljubaznijim, pravednijim i boljim mjestom. Neće osobu učiniti sretnijom ni boljom. Također, neće joj pomoći da živi u skladu sa svojim moralnim i društvenim vrijednostima kojima želi doprinijeti pravednijem i humanijem svijetu.
Osoba zna da je potrebna svojoj porodici, prijateljima, komšijama i zajednici. Pored toga, potrebna je i samoj sebi. Ukoliko ponovo počne konzumirati supstance, postoji rizik gubitka svega što voli i cijeni. Ipak, uprkos toj svijesti, i dalje se javlja unutrašnji glas koji šapuće i nagovara: „Samo naprijed. Popij jedno, dva ili deset pića.“
Relapsi se ne događaju iznenada sami od sebe; oni predstavljaju posljedicu niza manjih i većih odluka koje su često donesene bez jasne namjere ili svjesnosti.
U situacijama kada mnogo toga nije moguće kontrolisati, osoba ne smije prepustiti ni onu kontrolu koju još uvijek ima. Jedna od stvari koju može kontrolisati jeste odluka o ponovnom konzumiranju supstanci. Iako se takva odluka može izracionalisati potrebom za opuštanjem ili nošenjem sa stresom, osoba zna da joj supstance zapravo nisu potrebne, nego ih ona želi. Takve želje mogu imati razarajuće posljedice po život.
Osoba je uspjela ostvariti mnogo toga što joj je važno upravo zato što više ne konzumira supstance. Uspjela je njegovati porodične odnose, izgraditi prijateljstva, baviti se nastavničkim radom dugi niz godina i živjeti u skladu sa svojim moralnim i društvenim vrijednostima. Dok osoba u periodu problematičnog konzumiranja nije mogla ni zamisliti takav život, osoba koja održava apstinenciju zna koliko je važno čuvati i cijeniti sve što je postigla.
Kada bi došlo do relapsa, osoba zna da ne bi mogla živjeti u skladu sa svojim vrijednostima i obavezama na način na koji smatra da bi trebalo. Nesvjesno bi se povukla iz života i ne bi bila uključena u društvene i lične aktivnosti onoliko koliko smatra da trenutne okolnosti zahtijevaju. Također, ponovo bi se javio osjećaj neuspjeha, koji je bio veoma prisutan tokom perioda konzumiranja supstanci. Osoba je svjesna da bi postala veliki izvor brige bliskim ljudima, što bi značajno uticalo na njih i odvlačilo im pažnju od vlastitih obaveza i ciljeva.
Američki filozof i psiholog William James je 1896. godine objavio esej pod nazivom “Is Life Worth Living“ “Je li život vrijedan življenja“), zasnovan na govoru koji je održao studentima. Na mnogo načina, relaps predstavlja negativan odgovor na to pitanje. James je smatrao da život može predstavljati veliku borbu, kako na ličnom tako i na društvenom nivou, pri čemu su ulozi veoma visoki. Ipak, naglašavao je važnost toga da osoba ne odustane od borbe, već da se drži mogućnosti i nade, koje je smatrao suštinom života. Upravo prihvatanje tih mogućnosti i djelovanje u skladu s njima život čine vrijednim življenja.
James opisuje vjeru kao spremnost da osoba djeluje uprkos neizvjesnosti, oslanjajući se na mogućnosti i nadu čiji ishod nije unaprijed zagarantovan. Vjerovanje u vlastitu sposobnost da se ostane u apstinenciji, bude prisutan za druge ljude, ispunjavaju obaveze i živi u skladu sa svojim moralnim i društvenim vrijednostima može pomoći da se to zaista i ostvari.
Relaps zatvara mogućnosti i nadu, čime slabi spremnost osobe da nastavi dalje i pokuša svom životu dati smisao.
Ako postoji strah od relapsa, osoba sebi može postaviti sljedeća pitanja:
- Hoće li me ponovno uzimanje supstanci približiti onome što mi je u životu najvažnije ili udaljiti od toga?
- Koje mogućnosti ću time izgubiti?
- Je li moj život vrijedan življenja?
Unutrašnji glas koji nagovara na ponovno konzumiranje možda može biti utišan, makar na trenutak, kada osoba razmisli o ovim pitanjima. Upravo taj trenutak može predstavljati priliku da se osoba ponovo posveti onome što joj je najvažnije.