26.10.2023. SAD: Pitanje identiteta

Napomena: Ništa u ovoj objavi  ne treba shvatiti ili tumačiti kao kliničke instrukcije, klinički nadzor ili savjet u vezi liječenja pacijenata.

Fenomen borbe sa sopstvenim identitetom povezan je sa bolestima ovisnosti. Da li ste znali da bolesti ovisnosti imaju ovu povezanu karakteristiku? Do prošle jeseni, ja to nisam znao.

Za svakog pacijenta, ova teškoća se može posmatrati tokom cijelog toka bolesti ovisnosti, liječenja i oporavka.

Prošle godine, kada sam pročitao naučne časopise koji opisuju regiju mozga povezanu sa funkcijom doživljaja sebe i probleme koji proizilaze iz upotrebe supstanci koje oštećuju ovu regiju, mnoge stvari koje sam primjetio u svom kliničkom radu postale su mi jasnije.

Kada sam shvatio ovaj koncept, razmišljao sam dalje i istraživao. Ispostavilo se da se teškoće sa sopstvenim doživljajem sebe u kontekstu bolesti ovisnosti javljaju u:

  1. Decenijama mojih kliničkih posmatranja;
  2. Nedavnom empirijskom istraživanju;
  3. Literaturi grupa samopomoći;
  4. Teškoćama koje sam primijetio u profesionalnom dijelu ove oblasti.

U ovoj objavi će, redom, biti obrađena sva navedena četiri izvora informacija. I prije nego što se dublje pozabavimo ovim, reći ću da, prema mom mišljenju, ukoliko se sva četiri izvora slože oko bilo koje teme, vjerovatno tu temu treba relativno ozbiljnije shvatiti.

  • Izvor iz kliničkih posmatranja

Tokom godina mog kliničkog rada, pacijenti su mi govorili ili me pitali stvari poput:

Sjećam se ko sam bio/la prije nego što sam počeo/la da koristim supstance.

Nije mi se dopalo ko sam postao/la sa upotrebom supstanci.

Pitam se ko sam sada kada sam prestao/la da uzimam supstance.

Ako mi bude bolje, da li ću to i dalje biti ja?

Kako su mi ove stvari predočavane, čini se da ukazuju na nekoliko stvari:

  • Stvarnu potragu za razumijevanjem sebe u određenom trenutku;
  • Određeni oblik prekida sopstvenog identiteta tokom dužeg vremenskog perioda;
  • Razmišljanje o sebi u odnosu na određene faze (na primjer, prije pojave upotrebe supstanci, prije pojave bolesti, tokom bolesti, tokom stabilizacije i tokom budućeg blagostanja koje još nije doživljeno).

Kada sam se susretao sa pacijentima tokom godina, neki su naglasili da su sada dovoljno dugo u apstinenciji da se osvrnu unazad i pitaju ko su uopšte bili prije nego što su prvi put počeli da koriste supstance. Također, trude se da shvate “sebe”:

  • u pogledu toga ko su bili tokom vremena kada su postajali sve bolesniji;
  • u pogledu toga ko su sada, danas;
  • kakvi će postati za nekoliko godina tokom budućeg, zamišljenog oporavka.

U ovom trenutku, u mom kliničkom radu mogu reći da iskustvo suočavanja sa ovakvim izjavama i pitanjima nije neuobičajeno. Nikada nisu bile veoma česte, ali su uvijek bile uobičajene.

Također mogu reći da moje razumijevanje i odgovori na ovu vrstu sadržaja u prvih 5 godina mog kliničkog rada nisu bili isti kao u posljednjih 5 godina.

Pitam se kakva klinička iskustva je čitalac imao, a koja sada, nakon razmišljanja, izgledaju barem djelimično utemeljena na ovoj teškoći unutar iskustva pacijenata?

  • Izvor iz empirijskih istraživanja u oblasti kognicije i neurologije

Neke od štetnosti koje proizlaze iz upotrebe supstanci i koje utiču na neurokognitivne funkcije dobro su poznate i široko prepoznate među profesionalcima koji se bave problemima ovisnosti. Na primjer:

  • Promjenjena funkcija u “izvršnim” domenima pažnje, inhibicije/regulacije, radne memorije i donošenja odluka dobro su poznate kao karakteristične osobine poremećaja upotrebe supstanci.
  • Problemi sa kognitivnim funkcijama povezani sa upotrebom supstanci i “odozgo-nadolje” regulacijom nizvodnih motivacionih procesa koji uključuju nagradu, motivacioni značaj, stres i negativne emocije, također su dobro poznati.

Međutim, donedavno nisam znao da empirijska istraživanja pokazuju da teškoće sa stabilnim osjećajem sopstva mogu da proisteknu iz defekta u neuralnom funkcionisanju izazvanog upotrebom supstanci. Ovaj defekt događa se u dijelu mozga koji je odgovoran za sjećanja koja sadžavaju ono što smo mi sebi.

Svi mi možemo da se u nekom trenutku svog života zapitamo: “Da li sam ista osoba tokom cijelog svog života?”

 

To je pitanje koje može da postavi svako. Na kraju krajeva, čini se da se menjamo i rastemo tokom svog života.

Ali boriti se sa pitanjem “Ko sam ja?” je drugačije pitanje.

U ovom trenutku, čitalac može da se pita koji neurokognitivni problemi izazvani upotrebom supstanci dovode do teškoća sa osjećajem identiteta?

  • Neki manje poznati uticaji upotrebe supstanci uključuju regije mozga koje leže u osnovi deklarativne memorije (memorije koja definiše pojedinca) i bez kojih bi bilo teško stvoriti i održavati koncept sopstvene ličnosti.
  • Drugi manje poznati uticaji supstanci uključuju regije koje su uključene u implicitne procese koji prethode kogniciji (prekognicija) i nadmašuju kogniciju (socijalna kognicija); ovi aspekti relativno su manje istraživani, ali su važne karakteristike poremećaja upotrebe supstanci.
  • Sveukupno, ovi manje poznati aspekti kognicije povezani sa upotrebom supstanci odnose se na implicitne kognitivne procese i fenomenologiju ličnosti.

Pitam se na kakva empirijska istraživanja je čitalac naišao (istraživački članci, sažeci pregleda i tako dalje) koja također opisuju ove teškoće.

  • Izvor – Literatura grupa samopomoći

Možda možemo da dobijemo nagovještaj o ovoj temi iz dijela literature grupa pod nazivom Anonimi narkomani (eng. Narcotics Anonymous – NA):

“Nakon nekoliko godina apstinencije, doživljavamo sebe na drugačiji način nego što smo to činili na početku. Dok razvijamo identitet izvan “ovisnika”, pitamo se da li ta oznaka i dalje vrijedi, da li još uvijek pripadamo zajednici. Učimo se ravnoteži tako što izbjegavamo oba ekstrema. Postavljanje pitanja o našem odnosu prema NA može dovesti na dublji nivo. Odgovori koje pronađemo pomažu nam da riješimo naša nova ograđivanja, a sposobnost da postavljamo pitanja o osnovama dio je tajne učvršćivanja za cijeli život.”

Uključujem ovaj primjer u objavu, jer je to moj lični favorit na ovu temu (iz više razloga). Pitam se da li čitalac zna za neki odlomak u bilo kojoj literaturi međusobne pomoći koji također opisuje ovu teškoću sa sopstvenim doživljajem sebe?

Interesantno je da ovaj odlomak direktno i produktivno adresira ovu teškoću.

  • Izvor – Borba u profesionalnom dijelu oblasti

Sada se obraćam čitaocu sa pitanjem: “Ko smo mi kao struka?”

Ovo pitanje se odnosi na kolektivni identitet grupe, naš identitet u cjelini.

 

Drugim riječima, čini mi se da vidim istu borbu manifestovanu na nivou cjelokupne grupe, “nas”, a ne samo pojedinaca povremeno.

Ako se neki od ljudi kojima pružamo uslugu bore sa identitetom kao posljedicom svoje bolesti, tada mi nije iznenađujuće prisustvo ove borbe na nivou cijele struke.

I čini mi se logičnim da se ova borba sa identitetom na nivou cijele naše oblasti pogoršava u posljednjih nekoliko godina, dok posmatramo normalizaciju upotrebe supstanci kao dijela “oporavka”. Neki sektori naše oblasti čak normalizuju upotrebu supstanci kao opšti pristup njezi osoba sa teškom, složenom i hroničnom bolešću ovisnosti. Dakle, ukoliko upotreba supstanci postaje sve učestalija kao dio oporavka, očekivao bih da ćemo ovaj problem viđati sve jasnije i češće, duž lanca poretka u našoj oblasti, tokom vremena.

  • Čini se da naša struka treba da odluči ko smo kao oblast i kuda treba da idemo zajedno.

U međuvremenu, čini se da se oblast suočava sa sljedećim problemima₅:

  • Nedefinisanje svoje prirode (svog identiteta);
  • Sve difuznija ili nejasnija svrha;
  • I pokušaja da se isto primjeni na sve ljude.

Pitam se da li ovaj problem može biti manifestacija, barem djelimično, ovog specifičnog defekta.

S obzirom na to da su društveni mediji dominantna sredina, jasno je vidljivo da se ovaj funkcionalni defekt (i sa njim povezana konfuzija) zajedno pojačavaju. U tom kontekstu društvenih medija, čini se da ova konfuzija kao osnova za pogled na svijet i način pomaganja dobiva na težini i momentumu.

Bill Stauffer je nedavno pružio uvid u kontekst i izazove sa kojima se trenutno suočavamo dok se naša oblast bori sa svojim sopstvenim identitetom. To je zanimljivo štivo.

Da li postoje zaključi zasnovani na sadašnjim podacima ili kliničke primjene?

U ovom kontekstu, postavlja se pitanje: “Mogu li istraživači, klinički stručnjaci, advokati i oni koji su zaduženi za politike vezane za poremećaje ovisnosti da se udruže, formiraju širu saglasnost i koherentno vodstvo?”

  • Neki ljudi koji se bore sa identifikacijom, ili oni koji se trude da se ne identifikuju, mogli bi da budu zahvalni ako bismo to uradili.
  • Ukoliko bismo to učinili, možda bismo stajali na čvršćem tlu, ali i rasprostanjeniji i stoga bili bolji u prilagođavanju njege kroz širi niz pristupa.
  • I ako bismo to učinili, možda bismo bili manje skloni da dajemo savjete protiv različitih puteva oporavka i njihovih identiteta.

Da li je svaki pacijent, sa kojim sam radio, izrazio takvu borbu sa svojim identitetom na ovaj ili onaj način? Nisu svi. Ali mnogi jesu.

Prema mojim novijim saznanjima o ovoj temi, ponovno razmatram važnost za neke ljude da pronađu zajednicu za oporavak, bilo koju zajednicu. Ali jednu koja pruža:

  1. Mogućnost ogledavanja;
  2. Razumijevanje;
  3. Razumijevanje drugih;
  4. Povezanost i vezu;
  5. Dok nečiji “identitet” može ostati otvoreno pitanje.

Znajući da je deklarativna memorija povezana sa osjećajem ličnog identiteta, ukorjenjenim u samom sebi i generisanim konceptima o sebi putem sjećanja, sa strahopoštovanjem razmatram moć identifikovanja sa drugima i ponovni osjećaj da sam to ja.

Za takve osobe, moć ljudske zajednice unutar društvene strukture koja je usmjerena na

  • identifikaciju i
  • zajedničke osobine uprkos razlikama

vjerovatno je ljekovitija nego što naša nauka trenutno može da pokaže ili dokaže.

Vidio sam to iznova i iznova kod određenih pacijenata tokom mnogo godina. I sada, na ovoj temi, na taj način, čini mi se da je vrijeme da naša struka sustigne svoje pacijente.

Završiću tako što ću reći da, u ovom kontekstu, dok dodajemo ponovnu popularizaciju upotrebe disocijativnih sredstava, psihoaktivnih supstanci i amnestičkih agenasa kao lijekova za liječenje poremećaja ovisnosti, zainteresovan sam za ovu temu više nego ranije.

 

Izvor: https://recoveryreview.blog/2023/06/24/the-question-of-identity/